To što vi mislite da su neki predmeti kojim vas bombarduju po školama nebitni, nepotrebni i potpuni višak, e to da okačite mačku o rep!
Primera radi, moje dete nema časove fizičkog u sali. Zašto? Prebukirana škola, veliki broj učenika, mala sala. Zato su se pametno dosetili da fizičko rade u učionici u kojoj provode ceo dan i u garderobi koju nose takođe ceo dan. Doduše, nekad ih potrpaju i u uzani školski hodnik zajedno s par drugih odeljenja đaka, da se čeliče, a ne da budu razmaženkovići i pičke nespremne za životnu ludnicu.
Sad, da li oni za vreme fiskulture otvore prozor i rizikuju tako da uđe malo kiseonika pa da se deca izrazboljevaju i pomru od najvećeg srpskog neprijatelja promaje ili zatvore pa im se dečica probare ko viršlice, to već ne znam. Obrazovanje je besplatno i mora da se ćuti, jelte.
Dobre vesti su da će se fiskulturne sale dokopati negde oko šestog razreda. Dotle, nema trčanja, nema skakanja, provlačenja, nema onih kolutova napred i u rikverc i, što je najvažnije, nema penjanja uz konopac.
O tom nisu razmišljali naši prostorni planeri kad su počeli da „renoviraju“ našu ulicu. Evo, sad čujem, to što nam je sve raskopano nedeljama, što su rupe napunjene vodom i što moramo u školu da krenemo deset minuta ranije da bi eventualno stigli na prvi čas, jerbo se to gradilište ne može ni zaobići niti preskočiti, to nam je tako jer smo snobovi i volimo da živimo u centru. Bar tako rekoše kad sam se raspitivala. Dobra vest je da će da nam postave bandere u ulici, kao i na parkingu koji zauzima pola ulice. Loša – neće biti trotoara, odnosno pešačke staze, sad se to tako zove.
Ne znam da li je taj prostorni planer ikada kročio u moju ulicu, jer ako jeste, to je sigurno neki majmun. Ne vređam ja nikoga, nego je očigledno da samo majmun može proći kroz usku a prometnu ulicu bez pešačke staze i sačuvati goli život.
Sad mi došlo krivo što sam uvek zabušavala na času fizičkog kad smo radili penjanje uz konopac. Popeti se, kašji mačalj, meni je problem bio spustiti se. Da sam to savladala onomad, sad se ne bih toliko brinula kako da priuštim paraglajder za celu porodicu, nego bi lepo te bandere spojili lijanama, pa ko Tarzani pičili kroz saobraćajnu šumu. Ako nas baš mrzi, mogli bi da preskačemo haube ili da se provlačimo kroz trnovito žbunje koje su isti ti majm… ovaj, prostorni planeri posadili i da tu zajebanciju nazovemo „Igre bez granica“. Mogli bi i da pišemo zahtev za izdavanje vozačke dozvole sedmogodišnjacima, samo, mislim da je to mrka kapa. Dete svakako više ne može da vozi bicikl jer nema kuda, a zna se da nije na raketni pogon pa ne može ni da poleti, peške nema šansone. Sad mi došlo žao što sam dete upisala na građansko a ne na veronauku, mislim da ovde samo molitva pomoći može, eventualno.
Nego, posebno nas je obradovala vest da će od sada i parking biti osvetljen. Jupiii, kad se budem vraćala iz Univera moći ću da uvežbavam svoj slalom skil i da vidim oči onoga koji prilikom parkiranja pokušava da me zgazi. Nenamerno, nema čovek drugu mogućnost jer je i parking uvek prebukiran pa ni tamo pešaci nisu poželjni a i ko ih jebe. Takođe ću konačno moći da identifikujem eventualnog napadača, lopova ili silovatelja. Hvala gradu Novom Sadu što će konačno da osvetli parking, jer će to biti jedino mesto kroz koje će pešak (eventualno) moći da se probije, ako ima dobre reflekse i brzo trči.
Već zamišljam manijaka kako iskače iza nekog džipa, otima mi kese iz ruku i beži u nepoznatom pravcu, hahaha. Nemaš gde, braćela, mo’š samo pod točkove nečije, k’o i ja, uostalom. Ovim koracima u Evropu, a ne onim sitnim, ko u kolcu! Jednim udarcem dve muve – nema lopova, nema pešaka. Ko Dubai, jebote!
Ovim putem apelujem na gradske oce, oca im, da ukinu i te bandere, ionako nam neće biti korisne zbog najavljenih restrikcija struje. I ono svetlo na kraju tunela, gasite i to. Kad je štednja, neka je do kraja.
Sve je isto već godinama. Sva je prilika da je vedar i duhovit pristup „temi“ jedini zdrav pristup. I sve tako, vidim neprekinutu kolonu nasmejanih i vedrih u aerodromskom redu sa iseljeničkim vizama. Već godinama…
Ja sam odavno spakovana, samo još ta viza da uleti 😉
Sve smo bliži Holivudu…
Eto, vi ćete još malo sijati kao Las Vegas! A kad si ti čula da se tamo radi fizičko?
Ja sam retro, majke mi. Odoh da pocepam člansku iz teretane!
Divno! Nisam jedina 🙂 A gde bih ja tu s mojim biciklom? 😦
izgleda da zivimo u blizini 🙂 posto su zatvorili sve okolne ulice ja iz kuce ne mogu nigde jer je saobracaj nesnosan a dete da stigne u skolu pa treba da krene oko pola sata ranije a kad lije kisa kao danas bar 45 min. jer kola sa parkinga isterati nikako ne mogu 😦
Upropastiše nam grad
Klaika, raskopa se u jesen, pa se zatrpa u proleće, pa Jovo nanovo. Prostorno planiranje nula, juče sam se u Njegoševoj dva puta skoro skudario s banderom, trezan. Kako je ženama koje guraju kolica s decom, ne smem ni da pomislim.
Ma to nas vrla Vlast trenira za Smak sveta, 3. Svecki rat i katastrofe i kataklizme iz dalekog svemira. Kad svi skiknu ostaćemo samo mi Srbi koji smo u survivor modu već vekovima. Mislim mi, i bubašvabe, i eventualno amebe. Ipak smo mi ovde narod najstariji i red je i da ispratimo sva dešavanja i na kraju ugasimo svetlo. Red je. Za to smo stvoreni, obučavani i zbog toga nas još i drže ovde u srcu Evrope iako smo dobili već previše ukora pred isključenje… 😉
Mrak ti je tekst 😉