Trla Baba Lan

Upadachurech. Pišem jer ne umem da napravim atomsku.

  • O meni

NE JEBE LEP NEGO IZABRAN

Posted by Trla Baba Lan on 2 априла, 2015
Posted in: POLITIKA JE KURVA. Tagged: babine brlogarije, blog, bog, bolji život, boljitak, borba, država, EU, Evropa, fobija, izbori, kampanja, molitva, napredak, panika, politika, preživljavanje, prioritet, priča, reforme, SMS, srbija, trla baba lan, trlababalan, vodič, život, žrtva. 9 коментара

macka Od svih prvoaprilskih šala, najbolja je bila ona s izvesnim skorim povećanjem plata i penzija. Ako nekom još nije jasna svrha tog cirkusa, ja bih povukla paralelu s pričom koju mi je uvek pričala baka, a koja je klasičan primer kad su ovakve situacije u pitanju.

Elem, očajni domaćin koji je jedva sastavljao kraj s krajem, s kamarom dece i ženom, a bez osnovnih sredstava za život zvao se, recimo, Stojan. Kao i svaki autentični Srbin, u trenucima najvećih poraza i očaja obratio bi se direktno Gazdi:

– Dragi Bože, zašto me ovako kažnjavaš? Šta sam ti zgrešio? Pošten sam, radan, žena i ja izrodili smo kamaru dece kako si zapovedio, a ti nam zavrnuo sve slavine i sad nemamo od čega da živimo! Njiva slabo rađa, sve što izraste odnesu poreznici, krave i koze koje još nismo prodali su gladne i mršave, kolibica nam prokišnjava i smrzavamo se. Redovno plaćamo Informatiku i RTS! Molim te, javi se i kaži šta da radim!

– Stojane – oglasi se Bog – sve tri krave uvedi u kuću i tu neka ostanu mesec dana, onda ćemo se čuti.

Nemajući kud, jer se zna ko kosi a ko vodu nosi, Stojan ga posluša. Uvede on krave u jednu od dve sobe u uđerici i započe pravi pakao. Ipak, to beše Božija volja, te Stojan i njegova porodica preguraše nekako tih mesec dana. Tada se Stojan odvaži da se ponovo obrati Bogu.

– Kako je Stojane? – namignu Gospod.

– Ooo, Bože, ja sam te poslušao i sad nam je deset puta gore! Deca dobila neki osip od prljavštine, sve smrdi, jedna krava prestala da daje mleko pa imamo još manje hrane, deca gladna zapevaju! Pomozi nam, molim te!

– Tišina tamo! – ljutnu se Gospod. – Kukate tu ko babe, a domovina grca! Nego, od danas krećemo u nove reforme, pa ćeš da vidiš šta je prosperitet! Sad uvedi i one 4 koze i tri kokoške u kuću, pa mi se javi za 3 meseca!

Očajni Stojan ipak posluša, nije mu bilo do šale kad su božija posla u pitanju. Uostalom, ne bi Bog bio glavni baja kad ne bi imao sve odgovore i rešenje za svaki problem, čak i ako ga je sam napravio. Uvede on u kuću i ostatak menažerije i tako živeše još tri paklena meseca.

– Ooo, dragi i premudri Bože, javi se! Ovo se više ne može izdržati! Jedna krava je uginula jer nismo imali novac za veterinara, dete nam se razbolelo a pare od SMS-ova nikako da stignu, koze pojele sav nameštaj pa spavamo na podu! Šta da radimo, kako da postupimo da ispunimo volju tvoju? – zavapi očajni Stojan.

– Ti , Stojane, jamačno znaš da je septembar i da nam predstoje uskoro izbori?

– Kako da ne, kako da ne, ali, ako svi pomremo, ko će da glasa, o, presvetli?

– Ne brini, Stojane, to je već sređeno! Elem, prestani da širiš paniku i od danas krave neka ponovo žive u štali. Čujemo se za mesec dana!

Tako i bi. Posle mesec dana, ukaza se Stojanu sveti Vulvin

. – Ovde sam po nalogu Boga, on je nešto zauzet oko nekih plakata, pa me je poslao da proverim kako napreduju reforme.

– Odlično! – radosno reče seljak. – Ovog meseca nam je već mnogo lakše! Krave radosno pasu na livadi i počele su da daju više mleka, pa nismo toliko gladni. Ali, krov samo što se ne sruši, a morali smo i da zakoljemo dve koze, jednu da se prehranimo, a drugu kao žrtvu Bogu. Možda nam to donese prosperitet!

– O, mudri Stojane, dobro si učinio! Shvataš li sad šta je prosperitet? Pa Boga kao što je naš nigde nema. Šta bi bilo da su ga imali Grci, a? Ali ne, oni hoće da imaju više bogova, e onda neka pate! Pozdravlja te Gospod i poručuje ti da sve koze i kokoške vratiš u dvorište, pa će te on lično posetiti u decembru, s predizbornim materijalom. Gospod neka je po sredi vas!

Dođe i dugoočekivani decembar i Gospod ispuni volju svoju, te poseti Stojana.

– Svaka čast, Gospode, hvala ti, hvala! Nikada nam nije bilo bolje! Ako i jeste, mi smo Srbi pa imamo kratko pamćenje! Sve je u najboljem redu i život teče bez stresa i trzavica. Čak se i krave smeškaju, a o kozama da i ne govorim, tebe mi!

– Stojane – prekinu ga Gospod i obliza usnu – nemoj da mi se zahvaljuješ. Napredak ove države je moj najviši prioritet. Drago mi je da su ove reforme donele toliki pomak u vašim životima, i ne zahvaljuj se, samo sam obavljao svoju svetu dužnost. Evo ti ovaj pamflet i ovaj plakat, taman lepo da zapušiš rupe na zidu, a i nekako je fensi. Ovo kad vidi Evropa, ima da nam plati da uđemo u onu njihovu Uniju! Uskoro stižu i pare od SMS-ova pa ćeš moći da platiš participaciju, a ako je velika frka, mogu ja i helikopter da pošaljem…

– Ne treba, ne treba! – zavapi seljak. – Toliko već ne možemo da tražimo, znamo da postoje mnogo ugroženiji kojima je vaša pomoć potrebna, pa vas ne bismo više zadržavali.

– Dobro, onda se vidimo na izborima, Stojane. Umalo da zaboravim, poklon od mene lično, hemijska i blokčić, naravno, s mojim ličnim logoom. I zapamti, ruka ruku mije, ili polomim je!

Stojan se prekrsti i presrećan zakorači u bolji život.

KONAČNO JEDAN BLOG O SEKSU

Posted by Trla Baba Lan on 5 марта, 2015
Posted in: IZ MOG UGLA PA U VUGLA. Tagged: blog, doktor, država, kriza, kultura, lekar, lepota, ljudi, magazini, medicina, mentalitet, muškarci, odnosi, ordinacija, participacija, pregled, problemi, seks, specijalisti, srbija, trla baba lan, upadachurech, uređenje, vodič, zdravlje, štrajk, život. 13 коментара

Bardan drugari, nadam ste da ste dobro i da ste zdravi k’o dren. Ako niste, manite se onih bestselera i izmišljenih priča o sado-mazo seksu u kojekakvim podrumima, kad za samo 50 dinara možete doživeti hardcore jebanje, nakon kojeg će vam sve ostalo delovati ko mlaka boza u Džaferovoj poslastičarnici.

Vazduh je bio lepljiv i težak i osećala se neka napetost u hodnicima koji su odzvanjali prazninom. Tako počinju neki pornići, čula od drugarice. Konačno, iz susedne prostorije iskrsnu nervozni  mladi  čovek i odmeri me munjevito od glave do pete:

– Šta vi čekate tu?

– Vas, nadam se.

– Ime, prezime, termin? – prekinu me autoritativno.

Sve izgovorih u dahu, malko se pomerajući u stranu, ako slučajno poželi da me iznabada glavom, jer sam više za soft varijante.

– Uđite, sedite. Posvetiću vam 15 minuta i ni minut više. – izgovori on hrapavim glasom.

Čovek ništa nije slagao, posvetio mi je tačno toliko, ako odbijemo 10 minuta na kucanje i mrštenje na pacijentkinju koja se usudila da se razboli i sjebe mu petu kafu od jutros.

– Znate, boli me levo stopalo, a imam problema i s vratnim delom kičme koji me naprosto ubija.

– E, ne može. Mogu da vam pregledam ili nogu ili kičmu. Nemam vremena.

– Meni je potreban kompletan pregled, čekala sam na red više od dva meseca, a nema nikoga u čekaonici.

– Šta vam je hitnije, stopalo ili kičma? Za ono drugo zakažite ponovo.

– Doktore, možda je to i povezano, šta onda?

– Onda nemate sreće. Izujte se i sedite ovde.

Šta ću, povinovah se jer sam shvatila da me svakako neće pregledati, posebno ne ako ga ubijem.

Ne mogu da lažem, gledao mi je u stopalo ceo minut, a onda ga i pipnuo i to dva puta. Zabolelo me je gadno.

– E, tu me boli. Nisam sigurna da li sam nezgodno izvrnula stopalo ili je nešto drugo, ali bi mogli da mi ga snimite pa da eliminišemo bar nešto, a?

– Obujte se.

Kucao je nešto o nekoj  markiranoj kremi koju treba da mažem i o ulošcima po meri za koje treba da se iskezim papreno u nekoj od preporučenih firmi.

– Ali, ja nemam ravne tabane, niti neku devijaciju stopala, ako sam dobro shvatila?

– Nemate. Dođite za mesec-dva, ako i dalje boli, onda ću vam možda prepisati neku terapiju, nešto.

– A da mi ipak snimite stopalo?

– Sledeći! – zaurla doktor, a ja izvedoh moonwalking unazad, pa sve do šaltera gde se plaća participacija za pregled.

– Mogu li da platim pola participacije, dobila sam pola pregleda?

Gospoja sa šaltera pogleda koleginicu pored i obe mi vrlo poslovno odgovoriše, uglas: „Pedeset dinara!“

Šta ću, vidim da s njima nema šale, naročito ne s onom koja je heklala, pa brže-bolje platih pregled koji nisam dobila i odšantah kući ko Mala Sirena.

Sad sedim i razmišljam – lekari imaju baš male plate, ako ne računamo ono što zarade u svojim privatnim ordinacijama koje se vode na ženu i svastiku. Drugo, rade s sve samim pičkama od ljudi koji se non-stop razboljevaju i samo sede po hodnicima ko da su lekari tu zbog njih a ne oni zbog lekara i njihovih normi i satnica. Treće, onih par kolega koji ih zajebavaju u zdrav mozak zaista se posvećujući  zdravstvenim problemima pacijenata i još za to primaju istu platu samo im kvare ugled i reputaciju stečenu mukotrpnim specijalizacijama na neradu, hohštapleraju i saradnji s farmaceutskom mafijom, pa im to otežava prepisivanje lekova koji nisu lekovi nego dodaci ishrani i kojekakvih Eucerina. Neće da budu lepi, kad su već bolesni, pacijenti su stoka i ništa drugo.

S druge strane, ona ženica što zaprima gajbe s hlebom i mlekom u pola 6 ujutru mi uvek s osmehom da pola hleba i ne naplati ceo. Nekad se zapriča sa mnom više od 15 minuta dok riba izlog i pere gazdina kola nedeljom. E, zbog takvih, često veoma obrazovanih trudbenica, ova država propada. Niti štrajkuju, niti imaju pauze, niti sede, niti ispijaju kafe, pa još i rade prekovremeno i na crno. Da se ja pitam, ja bih to sve pohapsila, a na njihova radna mesta dovela mlade i zdrave lekare, od dobrih majki s klinika i još boljih očeva s Instituta, pa da se konačno zavede neki red u ovoj zemlji i da nam svane u seksualnom smislu.

Odoh da slušam Vivaldija dok mekim kružnim pokretima utrljavam ekstravlažnu Eucerin kremu s 10% uree i  kao orgazmičnu završnicu da šernem još koji link o štrajku lekara, kao podršku.

More, mrš!

ONO KAD IZABEREŠ POGREŠNU BAJKU

Posted by Trla Baba Lan on 11 фебруара, 2015
Posted in: LEVO KOD ALBUKERKIJA. Tagged: babine brlogarije, bajka, blog, deca, dovitljivost, igra, majka, majke, odgajanje, odrastanje, pozitiva, priče, roditelji, roditeljstvo, snalaženje, srbija, trla baba lan, upadachurech, vaspitanje, vodič, žena, žene, život. 27 коментара

Neko je jednom mudro zaključio da je čišćenje kuće u kojoj žive deca podjednako delotvorno kao čišćenje snega dok još uvek pada. Da to ne mora da bude baš tako pročitala sam na netu. Stručnjaci savetuju da decu treba da naučimo da nam pomažu tako što ćemo sve pretvoriti u igru.

Život u velikom stanu s dva psa, sedmogodišnjim detetom i suprugom koji još uvek ne zna gde mu stoje čarape pretvorio me je u spremačicu bez plate. Zato sam rešila da zeznem Anu, jer je ona najnaivnija, da mi pomaže još više.

– Mama, hajde da igramo tablić! Ja sam odličan matematičar, tako je rekla učiteljica!

– Meni je to dosadilo, pravo da ti kažem. Da probamo jednu novu igru?

– Može!

– Evo, ti ćeš biti Pepeljuga!

– Juhuuuuu! A ti, dobra vila?

– Jokbre, ja sam zla maćeha koja ti naređuje!

Pre nego što je mala plavuša ukapirala moju podlu nameru, pozvala sam je u sobu da je uredim. Stavila sam joj kecelju, vezala maramu, uplela pletenicu i dala joj metlicu.

– Pepeljugo, slušaj ‘vamo! Ja sad idem u radnju da kupim neke sitnice za bal i dok se vratim hoću da se ova kuhinja blista, ščula?

– Hoću i ja na bal!

– Ako hoćeš da ideš na bal, dok se ne vratim pokupi sve što si pobacala! Počisti stiropor koji si namrvila u kujni, kasnije spremi svoju sobu da ne lomimo vratove preko kocki i kad sve završiš, nahrani pse. Ako sve uradiš kako treba, možda ću te povesti sa sobom u kafić. Htedoh reći, na bal.

– I daćeš mi lepu haljinu i tvoj rajf s biserčićima?

– Još ću i kolače da ti napravim!

Bingo! Ana je odjurila u kuhinju i zatvorila vrata za sobom, a ja sam otišla u poštu da predam paket, zadovoljno se smeškajući. Sama sebi sam čestitala na dovitljivosti. Ovu foru ima da prodam svim drugaricama, u bronzi će da me izliju!

Posle obavljenog posla u pošti svratila sam da kupim Ani ogrlicu, da je nagradim za dobro obavljen posao, pa požurila kući da uživam u plodovima novootkrivene vaspitne metode.

untitled-article-714

Ana je sedela za računarom udubljena u igricu, na glavi je nosila moj rajf s biserčićima. Nezainteresovano mi je mahnula dok sam ulazila:

– Ćao, mama!

– Zašto sediš tu, nećeš da se igraš više?

– Sve je pospremljeno!

– Kako je to moguće kad sam bila odsutna samo pola sata? Ko ti je pomogao, miševi ili ptičice? – dobacih sarkastično.

– Dobra vila!

Utom iz kuhinje izroni moja keva, sva zajapurena od ribanja:

– Ko je prosuo onaj stiropor po kuhinji i zašto kerovima dajete bombone?!

– Kakve bombone?

– Raznobojne, M&M!

– Ana, zašto si psima dala bombone? Odlazi u svoju sobu i pospremi je odmah ako već nisi!

Ana lenjo ustade i posle pola minuta se začu sumnjiva lomljava iz sobe. Kad sam se popela na sprat i otvorila vrata, sve je bilo na svom mestu.

– Srce mamino vredno, dođi da te mama poljubi!

– Je l’ sad mogu na bal?

– Možeš, kupila sam ti ogrlicu da budeš najlepša tamo. Samo da nađemo neku haljinu…

– Ne treba, mamice, mogu ja i ovako!

21_1390996371_675x0

U trenutku kad sam otvorila orman, na mene se obrušila kamara garderobe, a jedna vešalica mi je skoro izbila oko.

– Spremala si, a? Šteta, mogla si sa mnom da ideš na bal, a ovako ćeš ostati da spremaš sobu i da vežbaš matematiku…

Ana pokuša neopaženo da zgrabi novu ogrlicu, međutim, ona se rasprsnu i šarene kuglice se rasuše po celoj sobi.

– …i da pokupiš sve do jedne kuglice s tepiha dok se ja ne vratim!

– Ti si zla maćeha!

– Možda, ali ja svoju majku nisam lagala. Idem dole da popijem kafu s dobrom vilom, pa ću doći da proverim kako napreduje pos’o.

Pola sata kasnije, provirila sam kroz ključaonicu. Ana se valjala po podu s psom, sva garderoba je i dalje bila razbacana a kuglice su se presijavale po teget tepihu. Naglo otvorih vrata:

– Vidim, radovi napreduju – primetih sarkastično. – Zašto nisi ni počela sa spremanjem?

Ana me šeretski pogleda i namignu mi:

– Čekam miševe da mi pomognu, kao u bajci.

Odmahnula sam glavom nezadovoljno i počela da spremam onaj neviđen krš, kad se oglasi zvono. Ana se zajuri na vrata i skoči u zagrljaj svom tati koji se upravo vratio s posla.

– Tata, kako si, kako je bilo na poslu? Mama i ja se igramo!

– Evo, samo da malo dođem sebi pa ću se i ja igrati s vama. A čega se igrate?

– Igramo se bajki, mama je Pepeljuga!

Tako mi i treba kad sam izabrala pogrešnu bajku. Sledeći put ću da budem Uspavana lepotica!

U ZDRAVOM TELU ZDRAV DUH

Posted by Trla Baba Lan on 22 септембра, 2014
Posted in: IZ MOG UGLA PA U VUGLA. Tagged: apsurd, blog, država, grad, osvetljenje, parking, prostorno planiranje, srbija, trla baba lan, trotoar, ulica, urbanizacija, uredjenje. 10 коментара

Tarzan31630

To što vi mislite da su neki predmeti kojim vas bombarduju po školama nebitni, nepotrebni i potpuni višak, e to da okačite mačku o rep!

Primera radi, moje dete nema časove fizičkog u sali. Zašto? Prebukirana škola, veliki broj učenika, mala sala. Zato su se pametno dosetili da fizičko rade u učionici u kojoj provode ceo dan i u garderobi koju nose takođe ceo dan. Doduše, nekad ih potrpaju i u uzani školski hodnik zajedno s par drugih odeljenja đaka, da se čeliče, a ne da budu razmaženkovići i pičke nespremne za životnu ludnicu.

Sad, da li oni za vreme fiskulture otvore prozor i rizikuju tako da uđe malo kiseonika pa da se deca izrazboljevaju i pomru od najvećeg srpskog neprijatelja promaje ili zatvore pa im se dečica probare ko viršlice, to već ne znam. Obrazovanje je besplatno i mora da se ćuti, jelte.

Dobre vesti su da će se fiskulturne sale dokopati negde oko šestog razreda. Dotle, nema trčanja, nema skakanja, provlačenja, nema onih kolutova napred i u rikverc i, što je najvažnije, nema penjanja uz konopac.

O tom nisu razmišljali naši prostorni planeri kad su počeli da „renoviraju“ našu ulicu. Evo, sad čujem, to što nam je sve raskopano nedeljama, što su rupe napunjene vodom i što moramo u školu da krenemo deset minuta ranije da bi eventualno stigli na prvi čas, jerbo se to gradilište ne može ni zaobići niti preskočiti, to nam je tako jer smo snobovi i volimo da živimo u centru. Bar tako rekoše kad sam se raspitivala. Dobra vest je da će da nam postave bandere u ulici, kao i na parkingu koji zauzima pola ulice. Loša – neće biti trotoara, odnosno pešačke staze, sad se to tako zove.

Ne znam da li je taj prostorni planer ikada kročio u moju ulicu, jer ako jeste, to je sigurno neki majmun. Ne vređam ja nikoga, nego je očigledno da samo majmun može proći kroz usku a prometnu ulicu bez pešačke staze i sačuvati goli život.

Sad mi došlo krivo što sam uvek zabušavala na času fizičkog kad smo radili penjanje uz konopac. Popeti se, kašji mačalj, meni je problem bio spustiti se. Da sam to savladala onomad, sad se ne bih toliko brinula kako da priuštim paraglajder za celu porodicu, nego bi lepo te bandere spojili lijanama, pa ko Tarzani pičili kroz saobraćajnu šumu. Ako nas baš mrzi, mogli bi da preskačemo haube ili da se provlačimo kroz trnovito žbunje koje su isti ti majm… ovaj, prostorni planeri posadili i da tu zajebanciju nazovemo „Igre bez granica“. Mogli bi i da pišemo zahtev za izdavanje vozačke dozvole sedmogodišnjacima, samo, mislim da je to mrka kapa. Dete svakako više ne može da vozi bicikl jer nema kuda, a zna se da nije na raketni pogon pa ne može ni da poleti, peške nema šansone. Sad mi došlo žao što sam dete upisala na građansko a ne na veronauku, mislim da ovde samo molitva pomoći može, eventualno.

Nego, posebno nas je obradovala vest da će od sada i parking biti osvetljen. Jupiii, kad se budem vraćala iz Univera moći ću da uvežbavam svoj slalom skil i da vidim oči onoga koji prilikom parkiranja pokušava da me zgazi. Nenamerno, nema čovek drugu mogućnost jer je i parking uvek prebukiran pa ni tamo pešaci nisu poželjni a i ko ih jebe. Takođe ću konačno moći da identifikujem eventualnog napadača, lopova ili silovatelja. Hvala gradu Novom Sadu što će konačno da osvetli parking, jer će to biti jedino mesto kroz koje će pešak (eventualno) moći da se probije, ako ima dobre reflekse i brzo trči.

Već zamišljam manijaka kako iskače iza nekog džipa, otima mi kese iz ruku i beži u nepoznatom pravcu, hahaha. Nemaš gde, braćela, mo’š samo pod točkove nečije, k’o i ja, uostalom. Ovim koracima u Evropu, a ne onim sitnim, ko u kolcu! Jednim udarcem dve muve – nema lopova, nema pešaka. Ko Dubai, jebote!

Ovim putem apelujem na gradske oce, oca im, da ukinu i te bandere, ionako nam neće biti korisne zbog najavljenih restrikcija struje. I ono svetlo na kraju tunela, gasite i to. Kad je štednja, neka je do kraja.

‘LEBE MEKANI

Posted by Trla Baba Lan on 18 септембра, 2014
Posted in: ZAEBANCIE. Tagged: blog, doktor, dom zdravlja, kolumna, lekar, ordinacija, pregled, rasulo, recept, savet, srbija, trla baba lan, zdravstvo, šifrarnik. 43 коментара

‘LEBE MEKANI

Leto gospodnje 2014. godine. Robotizacija, kloniranje, vladavina tehničke inteligencije, parcele na Mesecu na prodaju.

E da, to ja o ostatku sveta. Mi nismo podlegli modernizaciji niti prosperitetu jer nama takva zla ne trebaju. Ono što u našoj zemlji miriše na napredak jeste čuveni kol centar.

Posle samo par sati okretanja jednog te istog broja željene klinike i izuzetne konstelacije planeta u vašem horoskopu može vam se desiti da se na isti neko i javi. Odmah da razjasnimo, ta što se javila je najveća lenjivica na klinici, sve ostale se danima ne javljaju jer su do guše zatrpane poslom. Kafa se neće sama ispiti. Ta lenjivica će vas, naravno, uputiti na već pomenuti kol centar koji će vam konačno  zakazati pregled, jer ona mora hitno da ode na pauzu pauzine pauze i ne može da vam zakaže svojeručno.

E sad, zajebimo te trivijalije oko čekanja da se ukaže pogodan termin pregleda (jednoj gospoji juče rekoše da je prvi slobodan 2015. godine, a došla je zbog sumnje da joj je upaljeno slepo crevo), zbog toga se ne treba nervirati jer, kao što rekoh jednom prilikom, velika je verovatnoća da ćemo dotle skončati u nekoj saobraćajnoj nesreći, ko junaci, a ne ko pičke.

Elem, da ne dužim dođoh i ja konačno na red. Šalim se, bez obzira što sam bila zakazana u radnim popodnevnim časovima, čekala sam do 18h. Nije bila gužva, ali mi je zapala jedina slobodna lekarka na klinici, sve ostale više ne primaju nove pacijente. Tako mi i treba kad nisam bila 20 godina kod državnog lekara. Zašto je ova lekarka imala još upražnjenih mesta za nove pacijente? Odgovor sam naslutila, ali nisam bila dovoljno mudra da odem kući istog momenta.

Prolazno vreme svakog pregleda bilo je u proseku oko sat vremena. Nisam ukapirala zašto je to tako i u par navrata sam se bavila mišlju da odem, jer mi je dete ostalo samo kod kuće, ali sam ipak stisnula zube kad sam se setila da ću na sledeći pregled čekati ponovo dva jebena meseca. U čekaonici smo se svi zbližili, delili hranu, izlazili povremeno napolje na puš pauze, razmenjivali iskustva, igrali igrice na telefonu. Verujem da su se ono dvoje mladih koji su bili poslednji na redu i smuvali. Ono što je bilo neobično jeste činjenica da niko od pacijenata nije ranije bio kod dotične lekarke. Manimo sve to, evo zapleta:

Čim sam ušla i zinula da kažem da sam samo došla na rutinski pregled i da nemam tegobe, lekarka mi je odlučnim pokretom ruke zapušila usta (bukvalno), pokazala stolicu na koju treba da sednem i ispisala jedan recept za lekove, koji sam odmah po izlasku uslikala i stavljam vam ga na uvid.

recept

Mame mi mile, počela sam da se osvrćem i tražim skrivenu kameru po ordinaciji.

Pregled,  ili nešto što je trebalo da liči na to, dobih posle pola sata monologa dotične zdravstvene radnice koja mi je prvo saopštila kako je naš zdravstveni sistem kurac i kako je ona škole završila da bi zaista lečila pacijente, za razliku od ostalih kolega koji  ih namerno ubijaju. Malo pre toga, bez da me je išta pitala, ili nedajbože pregledala, dobila sam sledeće savete, „na osnovu moje fizionomije, oblika lica i izgleda usana“:

– Svakog dana piti živu vodu koja dolazi iz zemlje, najmanje 2 litra i savet kako doći do nje kroz staze i bogaze nadomak fruškogorskih manastira. Posebno me je oborio komentar da „tu vodu treba koristiti dva dana, a trećeg možete pišati u nju.“

– Jesti svakodnevno paradajz čorbu od povrća gajenog u sopstvenom vrtu u koju obavezno treba kanuti malo osveštane vodice i staviti bosiljak, osveštan, jasna stvar.

– Oblik mojih usana joj govori da imam uredan i srećan seksualni život i to je za pohvalu i da treba da preferiram seksualnu pozu u kojoj smo partner i ja okrenuti na stranu, zbog „protoka životne energije“. o_O

– Po izrazu mojih očiju procenila je da gajim određene strahove(priznajem da sam samo gledala kako da strugnem iz ordinacije a da me ova ne povija nekim osveštanim skalpelom), te me je uputila na nekog čoveka koji živi u Veterniku i uspešno otklanja uroke. Urok, tačno sam znala.

– Obzirom da imam tetovaže a nekim čudom nemam hepatitis, treba svakog petka da postim i palim sveće jerbo može taj hepatitis da me primeti i uskoči nekako u mene, a sve zbog onog uroka.

– Komentar da imam „dobre sise“ i da se pravim da me je pregledala jer joj je to zabranjeno(?)

– Obaveštenje da ona otvara neku kliniku, koliko sam shvatila na Fruškoj gori, u nekom selu, gde će pacijenti moći zaista da dobiju pravi pregled a ne kao „u ovoj rupi“, tu ne znam da li je mislila na sopstvenu ordinaciju ili na celu kliniku, pa ne mogu da grešim dušu.

– Preporuku za neke njene knjige koje je napisala i koje ja jednostavno moram da pročitam.

– Par izreka Marije Terezije, Oca Simeuna, Kanta, Euripida, doduše, malo promenjenih, al’ kakve veze ima, žena ima tolike diplome da joj se to može.

– Dva lista sa ispisanim nekim šiframa bolesti (najmanje 15 komada) i zakazana dva ultrazvuka (od kojih je jedan bio ugovoren upravo na njen rođendan, što je i napisala kao napomenu i pored turila nacrtan smajli). Sve papire koje sam dobila su ženice na kartoteci uz smeh iscepale kad sam ja konačno pobegla iz te ludare od ordinacije i otišla da mi se udari pečat na iste.

Inače, uzela mi je neke briseve, da ne bude da sam džaba sedela sat i 15 minuta u ordinaciji, i preporučila da joj prilikom sledeće posete donesem otkucanu sopstvenu verziju „svog životnog puta“, skraćenu, da ona može to da čita u trenucima dokolice i smišlja nove terapije za mene.

Bokte, jedva umakoh. NE’Š MI VIŠE NI SLIKU VIĐET’!

O ovom slučaju nemam više šta da kažem, samo da pozdravim zdravstvene radnike koji eventualno čekaju na Birou da neko umre pa da dobiju pos’o-na ovu ne čekajte, deluje fizički zdravo i živahno, a i potpuno je osveštana. Možda je kvaka što je gospoja u godinama i pred penzijom, pa su je turili u neki ćošak da nikom ne smeta, dok ne nepuni neznamnijakolikogodina da bi imala pravo na istu. Činjenica da to smeta pacijentima je marginalna, ionako lekari nisu tu zbog nas nego mi zbog njih.

I tako, pisala bih vam još ali moram da odem da se raspitam u vezi sadnica za paradajz, treba to rezervisati na vreme. I odoh da skinem onaj urok, možda me onda konačno pošalju kod lekara koji i sam nije pod nekom šifrom u šifrarniku bolesti.

Teško, ali vredi pokušati 😉

DIVAN, DIVAN DAN :)

Posted by Trla Baba Lan on 11 септембра, 2014
Posted in: LEVO KOD ALBUKERKIJA. Tagged: ana, beba, bebe, blog, deca, dete, divan dan, odrastanje, rodjendan, srbija, sreća, trla baba lan, vaspitanje. 41 коментара

Pre sedam godina, nekako u ovo vreme, nisam imala pojma koliko je današnji datum značajan za mene. Ne sećam se tačno šta sam tada radila, da li sam bila tužna ili vesela, da li sam pila kafu i gledala kroz prozor ili sam žurila nekuda, nekome… nemam pojma. Sve što znam i u šta sam sigurna je da sam imala prazninu tu negde oko srca, i negde u grlu… i svuda gde bih zakoračila, ma kakvu aktivnost upražnjavala i šta god pokušavala da strpam u tu rupu, da je nekako zapušim i od sebe sakrijem, ona je bila tu. Zjapila je kao otvorena rana. Kako to boli, to znaju one žene koje ne mogu da imaju decu.

Šteta što tada nisam znala i što neko nekako nije mogao da mi javi da se negde rodila jedna mala, plava devojčica, koja će skoro dve godine kasnije postati i zvanično moja ćerka. Koja će tu rupu zapušiti samo jednim osmehom, samo jednim jedinim. Da sam to tada znala, možda bi mi srce puklo od navale iznenadne sreće na koju nije bilo naviknuto niti pripremljeno. Možda je trebalo da bude ovako, prvo da je sanjam, da je tražim, da je želim, da je volim, da je zamišljam i čekam da dođe.

Ana, srećan ti rođendan. Voli te tvoja mama najviše, najviše! VTNNSC (znam da znaš, ali da ne zaboraviš, kao onu svesku iz srpskog, jutros.)

P.S. Otkada znaš da čitaš i možeš da pročitaš moje blogove ja sam pod stresom. Brinem jesam li napisala nešto što nije za decu. Nisam… deca su ljudi, mali ljudi i sve znaju bolje od nas. Ti si mali ljud koji sada deli one slatkiše drugarima iz razreda i koji pazi da ne pokvari pletenice dok visi kao pauk naglavačke na igralištu (provaljena si, da). Ne mogu da dočekam da dođeš kući – razbila sam šolju i skoro poplavila kupatilo jer sam malo šlb i dosadno mi je bez tebe. E da, pojela sam ti i pola one velike čokolade, znam da nećeš da se ljutiš 😉

I da znaš, gunenice, ovaj život je jedan divan poklon koji je upakovan ovako ili onako, ali uvek je uzbudljiv, baš uvek. 🙂 Vredi istražiti, videćeš 😉

Ja sam svoj poklon dobila, tvoj je ispod stola. CMOK :*

DOĐU TAKO VREMENA KAD INTERNET ZAĆUTI, TELEFON SE ISPRAZNI A HOMOSAPIENS PROGOVORI

Posted by Trla Baba Lan on 2 априла, 2014
Posted in: IZ MOG UGLA PA U VUGLA. Tagged: aplikacija, blog, društvene mreže, kafa, komunikacija, kriza, kultura, ljudi, mentalitet, moderno doba, narod, odnosi, pozitiva, prijatelj, priče, promene, slobodno vreme, srbija, stanje, tehnologija, telefon, trla baba lan, upadachurech, život. 14 коментара

Sećate li se onog vica kad je Mujo svakog jutra budio komšije s susednog brda: “Eeej, komšijaaaaa, aj’ na kafu!“ Komšije su ludele danima i na kraju su skupile kintu solidarno i kupile Muji telefonski priključak. Nedelja, sedam ujutru, sav radni narod još spava, kad se začu dernjava: “Komšijaaa, budi kod telefona, sad ću te zvati da dodješ na kafu!“

I sad se vi možda smejete i mislite da je sva ova tehnokratija što nam je zasela na grbaču raznim tehnološkim inovacijama rešila problem? Jok, rešila ga je donekle. Daću vam nekoliko primera:

Primer br. 1

Usred centra Novog Sada jedan nauljeni primerak, s obaveznom kajlom od pola kile, koji kao da je ostao zaglavljen u devedesetima, urla u telefon:

– Ma, šta ja imam s tim?! Ćeraj mecu, men’ džip treba, ženska glavo! Da, idem sutra za Beč kod Milanke i nosim joj onu slaninu i krvav’ce pa nek’ ona peče ako nisu dovoljno suve! Šta ne sme,

 pa je l’ to Evropska Unija ili Mijanmar?! Jebe mi se za Pandorf, imam ja posla! Šta kakav pos’o, biznis, bona, biznis! Jaooo, seljanko, majci ću da te vratim, ti si mene našla da ispituješ?! Ma kakve kartice, uzmi eura, evo dodji odmah i daću ti ih ja, crkla dabogda!

I žena se stvorila za dvadeset sekundi. Mađija! Moreee, nije mađija nego je sedela u bašti kafića tačno preko puta, evo ne pomerila se ako lažem!

wifi

Primer br. 2

Mladi par sedi u romantičnom kafeu, bašta obasjana prvim prolećnim suncem, na stolu dve ceđene narandže, netaknute. Ma jok, ništa im ne fali, nego je malo zeznuto da četujete telefonom i još i da pijete, nije svako rođen za taj multitasking ili kako se to već kaže. Prošlo je jedno pola sata, reč nisu progovorili ali su se par puta nasmešili jedno drugom, onako, preko stola, a možda i preko telefona, tako je delovalo. Klasičan zaljubljeni par u romantičnom izlasku, sve vrišti od osećanja. Posebno kad je ona odjednom besno ustala, odgurnula onu stolicu i rekla:

– „Kretenčino, nemoj više da si mi je javio, brišem ti broj i Vajber i neću više da te vidim u životu!“

Ode devojka kao da je sto đavola gone, a on ostade sam na četu i sto posto je posle pičio samo one tužne smajlije. Skajp nije pominjala, to me je utešilo. Možda ga još voli! Pa još ako ga nije ni s Fejsa brisala, to je siguran znak da je u pitanju samo trenutna neka nervoza i privremeno nezadovoljstvo na ličnom planu.

Primer br. 3

Odem ja u jednu sportsku prodavnicu koja stalno ima neke silne popuste da obnovim kopita. Ko pita, ne skita, zavapim ja s ulaza:

– „Molim vas, jesu li prodate one ljubičaste koje sam gledala pre nedelju dana?“

A one još tu, blistaju na polici i kao da mi namiguju. Ponešena emociOm, odnela sam ih na kasu, preračunala onaj popust u glavi i čekam da se neko smiluje da mi naplati. Priđe neka devojka brzim korakom prosečne kornjače s Galapagosa i izražajnom mimikom kao Koštunica i izbaci onu cifru koju sam i rekla. I ja tu taman da počnem da čestitam sebi što sam jeftino prošla a i što razbijam osnovne računske radnje kad ona zatraži broj mog mobilnog telefona. Zinuh. Taman da kažem kako sam počastvovana ali je problem što sam ja izrazito heteroseksualna kad objasni ona nezainteresovano da ako želim te patike ima da joj prvo dam broj pa da mi ona verifikuje. Šta ću, kud ću, dadoh joj prokleti broj gunđajući poluglasno. Stiže meni poruka s nekom šifrom, ja izdiktirah tu šifru, ona izvrši valjda tu verifikaciju, pa onda ponovo dobih poruku da je sve pod kontrolU. Zahvališe se ljubazno u toj poruci i dadoše još neki broj da se odjavim ako ne želim da me više gnjave. Odjavih se istog trenutka i evo, posle 3 meseca, meni još uvek stižu reklamni SMS-ovi, objave o novim popustima i razni spamovi.

I kako onda da ne žalim za onim lepim vremenima kad sva ta skalamerija nije postojala?

ljubav

Kad ti se pije kafa s nekim, opušteno obuješ patike i kreneš u šetnju od tačke A do tačke B. Često poljubiš vrata i ona poljube tebe ali se mnogo ne nerviraš. Sad podivljam kad se neko ne javi na drugo zvono, majke mi, patologija čista. A i ljubavi su nekako bile stabilnije, što ne treba da čudi, jer pre nego se posvađate vi ste svesni da bar do sutra nećete imati kontakt. I onda celu noć provedete s glavom u jastucima i očima punim suza i kad to malo izbacite iz sebe shvatite da vi njega u stvari volite i da ste zaboravili zašto ste se u stvari sporečkali. Ne čudi i da je stopa ubistava bila daleko manja jer, ili vas je mrzelo da šipčite preko pola grada a velika je verovatnoća da dotična osoba nije u prirodnom staništu trenutno, ili ste ipak krenuli ali se usput ohladila vaša usijana glava a i glava onog koji vam je takvu ružnu emociju izazvao. Na kraju, čak i ako ga nađete, sve se završi kafom.

Kad smo kod kafe, opala mi je krv u kofeinu i moram hitno da popijem jednu da ne padnem kao sistem. Sad ću da cimam jednu drugaricu i ako me ponovo odjebe ima da isključim notifikacije od nje na FejZu pa će da sanja kad ću ponovo da joj lajkujem nešto!

SVICI

Posted by Trla Baba Lan on 23 марта, 2014
Posted in: LEVO KOD ALBUKERKIJA. Tagged: akcija, blog, Earth Hour, ekologija, najlepše stvari se uvek dešavaju u mraku, planeta, priča, sat za našu planetu, srbija, trla baba lan, uključi se, upadač u reč, ušteda, WWF, zemlja. 7 коментара

Ono što sam najviše volela tokom posete tom našem Ostrvu beše noćna vožnja motorom. Sedneš, kreneš, nemaš pojma kuda si pošao jer to nije ni važno. Krstarili smo polako nas dvoje na tom jednom motoru svake noći, cilj je bio udaljiti se od naseljenih mesta, pobeći od ljudi. Miris mora, obrisi maslina naspram noćnog neba punog zvezda, zvukovi, vetar u kosi. Nirvana.

I jedne noći, ne mnogo zvezdane ali vrlo posebne, zaustavismo se nadomak velikog grada u koji nam se nije ulazilo. Sjahali smo s motora s namerom da napravimo pauzu, kad nas je opkolila gomila svetlećih stvorenja. Svici. Nismo govorili, nismo disali iz straha da ih ne oteramo. Plesali su oni tako oko nas, čas bi seli na točak, čas na korman, dva su se uplela nekako u moju kosu kao svetleće šnalice. Ugasili smo svetlo na motoru, zapalili cigarete, nismo progovarali. Miris borova, nemirni vetar koji je svakog časa menjao pravac, tišina prekidana šumom kakve zalutale živuljke, svetla grada u daljini. Tako smo sedeli bez glasa čitavu večnost, sve dok zvezde ne bi zažmirkale a onda jedna po jedna počela da se gasi.

Mnoga jutra smo dočekali u društvu svitaca, prijala nam je ta bajkovita atmosfera i odsustvo reči, uživali smo u svetlosti i zvukovima. Ta mala uvala postala je naše mesto i nekako prećutno smo se dogovorili da je nikom ne pominjemo, da ne oskrnavi svetinju.

Nekoliko godina kasnije otkrili smo tu tajnu Ani. Ana je nije odala nikome, mada je imala samo 3 godine, nekako je znala da treba da ćuti o tome. Od nje smo saznali da to nisu svici već šumski vilenjaci koji su tu da bi nam ispunjavali želje. Zamislila sam jednu, nisam htela da preteram da mala svetleća stvorenja ne pomisle da sam bahata. Jednu malu, koju nisam nikome rekla jer sam nekako osećala da ne treba. Vilenjaci su bili dobri i ispunili mi je. I svake godine još po jednu. A čarobna stvorenja su ćuteći radila svoj posao, dok smo mi sedeli, udisali vlažan morski vazduh i posmatrali Anu koja im je pevala i igrala s njima unaokolo, kao mala vilenjačka kraljica.

Ne mogu da vam otkrijem koje je to mesto, plašim se da čarolija ne nestane. Ali verujem da takvih čarobnih mesta ima mnogo i da svako može da nadje bar jedno, samo svoje. Kada ga nađete, podelite ga s nekim koga volite i pustite da se čarolija desi. 🙂

Priča napisana za WWF Earth Hour – Najlepše stvari se uvek dešavaju u mraku.

OKUPIMO SE POD ŠLJIVOM

Posted by Trla Baba Lan on 22 марта, 2014
Posted in: LEVO KOD ALBUKERKIJA. Tagged: abortus, balkan, beba, bebe, blog, deca, država, edukacija, jalovost, kultura, lečenje, ljudi, mentalitet, neplodnost, odnosi, politika, ponašanje, problemi, srbija, stanje, sterilitet, trla baba lan, trudnoća, usvajanje, vantelesna oplodnja, veštačka oplodnja, zdravlje, šljiva, žena, žene, ženske stvari, život. 13 коментара

Neplodna – sterilna, jalova, nesposobna za rađanje, bezdetna, zakržljala, u narodu poznata kao šuplja tikva.

Jalov brak – brak bez dece, neplodan brak, neostvaren brak, nekrunisan detetom…. (dopuniti po slobodnom izboru i ličnom nahođenju, budite kreativni).

…

„Al’ je ovo neka svadba čudna, prva mlada koja nije trudna.“ Tom su me pesmom počastili Cigani i ne znajući urekli me. Uroku se pridružila matičarka, baba neprijatnog izgleda, stava i glasa koja je konstatovala da sam joj prva ili druga mlada ove godine koja se ne udaje sa stomakom do zuba. Što bi rekao naš narod, udala sam se „na prazan stomak“. Avgust mesec, da ne zaboravim. Mesec broj osam. Rimujem.

Ne kaže naš narod uzalud da je to „blagosloveno stanje.“ Doduše, znam mnoge trudnice koje se s tim nikako ne bi složile, ali meni se taj izraz tada činio sasvim odgovarajućim. „Šta ti znaš, ti nisi ljuljala, ti nisi ustajala noću, dojila, ti nisi devet meseci provela povraćajući, ti nisi…“. Da, ja nisam. Ja sam JALOVA. Moja utroba je prazna i alergična na decu. Nizašta nisam. Bravo za vas, majke koje je  rođenje deteta toliko oplemenilo kao ljudska bića da ste, eto, odlučile da me počastite svim tim epitetima. Bravo za vas kojima se oplođena jajna ćelija raspojasala od sreće što je u vašoj neprocenjivoj utrobi, te je iz nje izraslo čudesno malo stvorenje.

I tako sam ja išla na rođendane vaših malih stvorenja, blistajući od sreće kad mi se neko od njih nasmeši ili obrati. Oplakala svaki osmi mart jer sam želela poklone koje ste vi dobijali i bacali u smeće istog dana. Saginjala glavu kad su se raspitivali koliko dece imam. „Znate, mi to zbog paketića.“ Hvala, ni ove godine me nema na spisku, ali hvala što ste ipak pitali. Deda Mraze, ne skreći sa staze. Samo piči.

Ja sam ona kojoj ste dovikivali preko ulice: “Što ne šetaš dete nego to pašče?!“ Ja sam kereća mama.

Tu sam da čuvam vaše bebe kad nema ko. Da trčim u apoteke po pelene koje ste, eto, zaboravili. Da podučavam vašu decu padežima, kad već pelene ne umem da menjam. Ja sam tu da im objašnjavam šta rade pčele i cvetići. Svačija tetka, ničija mama. I tako deset godina.

Nema tužnijih mesta od bolničkih soba u kojima pokušavate da saznate šta s vama nije u redu. Gde žene kao ja podnose bol, poniženja, sve to dobrovoljno. Ipak, najveća bol je bol neizvesnosti. Mnoge od nas se nikada ne ostvare kao majke. Mnoge zbog toga upropaste svoj život, brak, prijateljstva. Gojimo se od hormonskih injekcija koje često dajemo same sebi. Seku nas, tranžiraju, prave eksperimente. Trpimo, ćutimo, stidimo se. Dobijamo rak. Odbacuju nas oni na koje smo mislile da možemo uvek računati. Dobijamo ogromne račune za to, račune koje otplaćujemo godinama, kredite koje otplaćujemo zauvek. Sanjamo male devojčice s plavim očima koje nam se obraćaju s „mama“. Iz bolnica izlazimo na sporedna vrata, ako možemo, da se ne sudarimo s majkama i bebama po koje je neko došao i doneo im korpe s cvećem. Da suzama ne kvarimo osmehe. Nemate vi pojma.

Onda nas se država seti, jer statistike kažu da je svaki šesti par u Srbiji neplodan. Kažu da je procenat muškog steriliteta 35-40%, procenat ženskog otprilike isti, sve ostalo je sterilitet NEPOZNATOG POREKLA. Marfijev zakon, ja spadam u to sranje nepoznatog porekla. Kako god bilo, u Srbiji je za sterilitet uvek kriva žena. Šta ima muško da se kontroliše, pregleda?! Diže mi se, to je znak da nisam sterilan. Svi iz moje familije imaju decu = nisam sterilan. Ti si sterilna = nisam sterilan.

Dakle, u Srbiji je za belu kugu kriva žena. Sterilna žena. Jalovica. Bezdetnica. Greška prirode.

To što nauka tvrdi da su krivi stres, hormonske promene, bolesti, zračenja, što su razlozi neistraženi do kraja, sve to nije bitno. Najverovatnije je da ste vi zla bezosećajna kučka koja se zamerila Bogu tako što je gajila nokte umesto decu, nije se dovoljno molila, pila je nes kafe s mlekom kad je post i nije bila dovoljno pokorna muškarcu. Biće da je to stvar promiskuiteta, jer vas verovatno nije kresnuo samo onaj ko je žurio na autobus. Da ste vi lepo rodile s dvadeset, a ne gubile vreme na školovanje, posao i ostale gluposti, vama bi već odavno zakmečalo. Crkva daje blagoslov muškarcu koji otera bezdetnicu da bi se oženio NORMALNOM , zdravorađajućom ženom. Treba li da nastavim?

Nisam rasplodna krava. Udala sam se iz ljubavi. Lečila se 10 godina, iz ljubavi. Nisam uspela. Na kraju sam usvojila devojčicu koja je sunce moga neba i zove se Ana. Usvojila je, a ona je usvojila mene. Sad sam Anina mama. Srbijo, crkni.

Ovaj tekst je posvećen svim onim neljudima koji su doprineli da se ukine besplatna vantelesna oplodnja, koja ionako nije bila besplatna, sem na papiru. Ipak, svakako je bila jeftinija od lečenja u privatnim klinikama, gde će vas to neobično zadovoljstvo koštati par hiljada eura, za svaki pokušaj, bio uspešan ili ne. Prosek uspešnosti u svetu je 25%. U našim klinikama se mahalo uspesima besplatnih vantelesnih oplodnji ispred nosa nas koji znamo pravu istinu, nabudženim, ogromnim ciframa. Laži. Spinovanja. Izborne kampanje. Sve preko leđa nas i naše dece, stvarne ili zamišljene. U zemlji koja se sve više suočava s belom kugom i koja je po stopi nataliteta poslednja u Evropi, procenat onih koji pate od steriliteta se povećava iz dana u dan.  Sada možemo samo da sednemo pod onu šljivu i čekamo da nestanemo kao nacija, kad već nismo zablistali kao LJUDI. Evo vam moj glas, svima, u vidu srednjeg prsta visoko podignutog u vazduh. Evo vam ga NA.

I dok se deca bacaju po kontejnerima i ostavljaju u kesama okačenim na drvo, Srbija ima problem s natalitetom, ali ne i s abortusima. To se uredno naplaćuje, ne čeka se dugo i ne pravi se velik problem oko toga. Broj neželjenih trudnoća je u porastu. Ne staje se u kraj tome ni edukacijom. Stidljivo je provirilo seksualno obrazovanje na tren, ali su Srbi brže-bolje prekrili oči svojoj deci i usprotivili se tolikoj prostoti i blasfemiji. Držimo se veronauke. Problem nastaje onda kad želite decu. Ako niste opljačkali banku, osnovali stranku ili nemate neku bogatu babu iz Amerike koja vas se setila na samrti i ostavila vam ogromno nasledstvo, velika je verovatnoća da ćete ostati nerotkinje. Jalovice.

To može biti velik problem. Ali, nije na nama da bistrimo politiku i guramo nos gde mu mesto nije.

Ručak se neće sam skuvati.

Originalni tekst možete pogledati ovde.

NO SLEEP

Posted by Trla Baba Lan on 19 марта, 2014
Posted in: ZAEBANCIE. Tagged: blog, deca, dete, država, kriza, kultura, kuća, ljudi, majka, obaveze, odmor, odnosi, pisanje, posao, pozitiva, problemi, roditelj, snalaženje, spavanje, srbija, sredjivanje, stan, svakodnevnica, trla baba lan, upadachurech, uredjenje, vodič, žena, žene, ženske stvari, život. 19 коментара

Legla sa sovama, ustala s petlovima (u stvari me probudio zvuk zavijajućeg turbo folka, po slobodnoj proceni bih rekla da je to Karleuša, pa bih radije upotrebila izraz „ustala s kokoškama“), umila se, pogledala u ogledalo, prestravila, uskočila na tuširanje, pogledala u ogledalo, prestravila. Podočnjaci k’o koševi, frizura dostojna Meduze, sve u svemu, kao da su se za moj stajling pobrinule pobesnele mačke na ekstaziju.

Kafa, laptop, pljuga, sat vremena skrolovanja, trolovanja, poslovnih dogovora, razbuđivanja, prekidan konstantnom zvonjavom telefona i dranjem na pse koji su mi uništili puzavicu u ćošku, sistematski. Pasu ko krave, božemesakloni. Konačno sam ih izvela u šetnju posle koje se uvek osećam osveženo kao posle posete srednjevekovnoj teretani sa svim onim spravama za mučenje, s akcentom na onu što vas razvlači, jer moji psi uvek vuku svako na svoju stranu, k’o glasači jebote.

Potom sam se sat vremena uveseljavala bezuspešno pokušavajući da dobijem nekog iz Toplane, da im čestitam Novu godinu i tako to. Ona teta s mašine nije bila raspoložena za razgovor, mora da je bila u nekom žešćem spidu, jer od toliko kafa čovek mora da odlepi, samo je ponavljala „sačekajte prvog slobodnog operatera“. Onda sam lukavo nazvala drugu službu koja me je prebacila trećoj, pa četvrtoj, na kraju sam se slatko ispričala s portirom kome sam uručila sve čestitke jer je bio naivan pa se javio na telefon. Dirnut tolikom pažnjom, konačno me prebacio gde treba i slučajno je neko bio na radnom mestu pa sam obavila stvar. Skidanje veša, pozdrav usisivaču i krpama, vađenje lutaka i lopti iz čeljusti pasa, maženje, druga pljuga. Polusatno vežbanje koje se pretvorilo u petnaestominutno jer sam lenja buba i mrzim fitness.

nosleep

S obzirom da me se dojmio prijatan razgovor s radnicama u Toplani, sedoh za računar s namerom da napišem blog o tome, ali sam posle prvog pasusa shvatila da zaista mnogo psujem i da je bolje da tu temu ostavim za neki drugi dan, kad mi se smanji ovaj ubilački nagon. Pisaću o nečem drugom, dosta je ljudima crne hronike a bogami dosta je i meni.

Zatim sam pobegla iz stana u obližnji kafe da se iskukam drugarici i usput obavila još dva prijatna i jedan neprijatan telefonski razgovor, pomogla nekoj babi da odnese torbe s pijace do stana, izašla napolje s punim džepovima bombona koje sam pojela jer sam se osećala kao da imam pet godina i bilo mi je smešno i krajnje simpatično to što mi ih je baka bukvalno strpala u džepove. Potom radna akcija u vidu slaganja ormara u kojem se živ čovek ne bi snašao ni s kompasom, pa dnevno sređivanje Aninih fioka naspram kojih je moj ormar izgledao kao vojnički krevet. Samo ću reći da je ona sklona kreativnom neredu. To se tako kaže, a u stvari je to kombinacija Hirošime i Nagasakija, bez da preterujem.

Tu sam se setila da bih mogla da pojedem nešto, uzela pomorandžu, ali sam se uplašila da ću nedajbože da oslabim, pa sam pojela i dva sendviča. Onda sam toliko mrzela sebe i svoj nikakav karakter te sam pojela i čokoladu, da se utešim.

Otrčala u dnevnu nabavku namirnica, skoknula do biblioteke da vrnem knjige i uzmem druge, prelistavala ih usput i izbegla na volšeban način iznenadnu smrt gaženjem prilikom prelaska biciklističke staze. I onda kažu, opasno je telefonirati, a niko ne pominje opasnost od čitanja.

Posle prijatnog ćaskanja s majkom i ubeđivanja iste da zaista nosim potkošulju i da nije promaja u stanu, sela sam i dovršila blog. To se samo tako kaže, jer tekst njakam po ceo dan, a kad imam više komada, što uglavnom i imam, pišem ih naizmenično, pa udarim orgazmičnu završnicu svih odjednom oko 4 ujutru, jer tad shvatim da je bilo dosta i da je čak i mom vampirskom organizmu potrebno malo sna.

Pokupim Anu iz balavišta, malo bleja, malo igralište, malo drugi deo nabavke jer sam shvatila da sam zaboravila pola namirnica, pošto sam skot i nikada ništa ne zapisujem. Potom drljanje po kujni, povremeno spaljivanje iste jer me prekida konstanta zvonjava telefona i posete drugara, skidanje Ane s kuhinjskog šanka u pokušaju da dohvati diskobol, preskakanje pasa u kojem sam već iskusna jer me u stopu prate po gajbi otkad su se ispilili. Ručak, pozdrav suđu, ponovni pozdrav računaru s povremenim osvrtom na pisanje bloga prekinutim s tri partije „Ne ljuti se čoveče“, popizd jer nas je Ana razbila u sve tri, dolazak dragih prijatelja. Onda ponovno istrčavanjje Ane i pasa, posle kojeg sam u liftu otkrila da sam išarana po faci zelenim flomasterom pa mi je postalo jasno zašto me je komšija onako gledao dok sam otključavala vrata zgrade s kesom u zubima i rukama punim kerova i deteta. Šta ću kad mi je dete umetnik i voli da me grli dok crta.

Istovar deteta u obližnju rođendaonicu gde će provesti dva sata. Za to vreme odlazim na poslovni razgovor s nadom da sam oprala sav onaj flomaster i da mi nije sjebala majicu od čokolade dok sam je vodila tamo. Prijatan razgovor i efektna završnica u vidu mog lansiranja sa stolice kad sam ukapirala da je rođendan pri kraju i da moram galopom po dete.

Večera, kupanje deteta, bajka za laku noć koju redovno izmišljam jer mi idu na ganglije sve one bajke koje smo prošli već sto puta, kupanje mene, odlazak u grad da se vidim s nekim društvom. Povratak oko 1, pisanje bloga i drndanje Fejsa do četiri, odgovaranje na glupa pitanja poput „da li ti ikad spavaš?“ i ostale bisere ljudi koji ne shvataju da je to moj posao, u krajnjoj liniji, jer nemamo svi sreću da radimo posao koji ima ograničeno radno vreme ili slobodan dan. Širenje veša koji se prao u međuvremenu jer je noću jeftinija struja. Prijatni ljudi na Internetu koji su mi u neku ruku familija, bar neki od njih. Mnogi. Skoro svi, kad bolje razmislim 🙂

A vi, kako ste? 😉

Running from the nightmare
In the middle of the road
Hell’s no place for sleeping
In a world beyond control

Кретање чланака

← Older Entries
Newer Entries →
  • Pretraga

  • Skorašnji članci

    • DOLE BEBE! 22 марта, 2016
    • MUŠKARCI, SREĆAN VAM 8. MART! 8 марта, 2016
    • VAŠKE! 21 октобра, 2015
    • ISPOVEST LUDE MAME JEDNOG DIVNOG PRVAČIĆA 20 августа, 2015
    • PETICIJA DA DECA RASTU MALO SPORIJE 12 августа, 2015
  • Pridruži nam se i ti :)

    Pridruži nam se i ti :)
  • Arhiva

    • март 2016 (2)
    • октобар 2015 (1)
    • август 2015 (2)
    • јул 2015 (1)
    • јун 2015 (4)
    • април 2015 (1)
    • март 2015 (1)
    • фебруар 2015 (1)
    • септембар 2014 (3)
    • април 2014 (1)
    • март 2014 (5)
    • фебруар 2014 (6)
    • јануар 2014 (5)
    • децембар 2013 (2)
  • Kategorije

    • IZ MOG UGLA PA U VUGLA (12)
    • IZMEĐU KRILA TELO MI POSRĆE (1)
    • LEVO KOD ALBUKERKIJA (8)
    • POLITIKA JE KURVA (5)
    • ZAEBANCIE (9)
  • Унесите своју адресу е-поште да бисте пратили на овај блог и примали обавештења о новим чланцима преко е-поште.

  • Skorašnji komentari

    Trla Baba Lan на OKUPIMO SE POD ŠLJIVOM
    #14 – 5 omilje… на OKUPIMO SE POD ŠLJIVOM
    Trla Baba Lan на VAŠKE!
    Trla Baba Lan на ISPOVEST LUDE MAME JEDNOG DIVN…
    Trla Baba Lan на DOLE BEBE!
  • Najpopularnije

    • 'LEBE MEKANI
  • Najbolje ocenjeno

  • Tagovi

    babine brlogarije beba bebe blog brak deca dete država fobija hrana ishrana kriza kultura lepota ljudi magazini majka majke mentalitet muškarci narod odgajanje odnosi odrastanje otac politika pozitiva priče problemi roditelj roditelji roditeljstvo snalaženje srbija sreća stanje trla baba lan trpeza upadachurech usvajanje vaspitanje vodič zakon zdravlje škola žena žene ženske ženske stvari život
Направите бесплатно веб-место или блог на WordPress.com..
Trla Baba Lan
Блог на WordPress.com.
Приватност и колачићи: Ово веб-место користи колачиће. Наставком коришћења овог веб-места, пристајете на њихово коришћење. Да бисте сазнали више, укључујући то како да контролишете колачиће, погледајте овде: Политика колачића
  • Прати Пратите
    • Trla Baba Lan
    • Придружите се 279 других пратиоца
    • Already have a WordPress.com account? Log in now.
    • Trla Baba Lan
    • Прилагоди
    • Прати Пратите
    • Отвори налог
    • Пријава
    • Пријави овај садржај
    • Погледај сајт на Читаоцу
    • Управљај претплатама
    • Смањи ову таблу
 

Loading Comments...