– „Mama, PAZITE!“
U tom trenutku kocka me pogodi u glavu. Nazvaću to kockom, mada je u pitanju bio neki tvrd predmet u obliku plastične kante za smeće iz koje viri malena spodoba razjapljenih čeljusti. I dok sam trljajući glavu i krišom proveravajući imam li na čelu tragove krvi pogledom tražila svoje dete po prostoriji, tetka s štrikerajem u ruci nastavi da sipa:
– „Jao, pa lepo sam vam rekla da pazite, izvinite mama! A ti mali, mrš u ćošak! Podivljali su posle praznika, nije ni čudo, siti i besni. A i vi, dolazite u pola 3 i onda očekujete ovde neki red i mir. Nisam ja plaćena za ovo planinarenje, hehehe, ja sam spremačica.“
– „Izvinite, gde su vaspitačice? I zašto su deca stalno unutra po ovom lepom vremenu?“
– „To ja ne znam, nego dajte 500 dinara, ovde piše da treba da platite.“
– „Za šta da platim? Već sam dala pare za sveske.“
– „Za roletne. Evo vidite u kom su stanju, a leti sunce prosto ubija i onda kukate kad deca neće da vam spavaju. Obariše nam se dečica k’o viršle, hehehe. I sutra ponesite paket vlažnih maramica, javili su da nećemo imati vode do jedan.“
– „Gospođo, pre par dana smo dali pare za klimu. Uostalom, moje dete je predškolac, a oni više ne spavaju u zabavištu. Leti je ionako ne dovodim stoga mene zaobiđite. Nemam ja roletne ni u svom stanu, nama su dobri i venecijaneri. Doviđenja!“
I dok me je matora ispraćala pogledom punim prezira i osude, ja sam obarala lični rekord u pronalaženju rođenog deteta, oblačenju i prezuvanju istog, pa s naramkom lutaka i nedovršenih crteža u naručju konačno napustila balavište. A lepo je moja pokojna baba govorila:
„Poveri dete drugom na čuvanje pa sedi i plači.“
Dok sam pokušavala da nožnim prstom dohvatim daljinski jer mi se rame ukočilo od nošenja Aninih stvari, drugom nogom sam se branila od nasrtljivih terijera u pokušaju da mi maznu pola banane preostale od jutros. S obzirom da ja palim TV samo noću, umesto sijalice, zaprepastih se. Kakav je ovo debilan kanal?! A tek ovaj! I taman kad sam htela da odustanem iskrsnu neka reportaža o vrtićima u Norveškoj. Vrtići su na otvorenom, u nekoj šumi. Gomila tek prohodale dece baza okolo samo u majicama na temperaturi ispod nule, pada i ustaje. Svuda okolo je drveće preko čijeg se korenja deca spotiču, ponovo ustaju i nastavljaju s penjanjem uz obronke. Klinka od jedva dve godine hoda po nekom oborenom deblu spretno kao Nađa Komaneči, pritom držeći u ruci sklepanu igračku koja podseća na vudu lutkicu. I dok sam ja umalo pojela koru od banane čekajući kad će mala da opiči dole i slomi vrat, jer je to u Srbiji normalno kad je dete bez nadzora (a posebno kad je moja mama prisutna da to vidi), psi su krišom dovršavali moju bananu dok ih je Ana ljubila u čela. Opušteno popodne prekinu gromoglasan krik moje majke:
– „Jesi li ti pri sebi, dete?! Navući ćeš neku boleštinu, ima da završiš u bolnici na infuziji! A kad ti igle budu virile iz vena setićeš se ti bakinih saveta! A ti, ugasi taj televizor i pripazi na svoje dete, jadno ono pored takve majke!“
– „I mama ljubi pse!“
Mala drukara me je gledala ispod oka očekujući podršku. Pročistih grlo u pokušaju da ne prsnem u smeh:
– „Mama, dokazano je je da je mnogo zdravije da poljubimo psa nego čoveka i da čovek ima mnogo više opasnih bakterija u ustima. Uostalom, stekle smo imunitet, opusti se.“
Bakuta nastavi kao da ništa rekla nisam:
– „A gola leđa? Priča se po gradu da ti dete ne nosi potkošulju, a promaja duva na sve strane! Zbogom jajnici! Da ne pominjem da si celo popodne provela u parku s detetom obučenim samo u tanku jaknicu!“
– „Ne znam kakve veze jajnici imaju s potkošuljom, ali svečano obećavam da ću je toplije obući čim se temperature spusti ispod 15 stepeni. Mama, pogledaj ovu dečicu na TV-u, ništa im ne fali a šetaju napolju samo u tankim majičicama. Ove kape što ih nose verovatno služe samo kao zaštita od eventualnog pada.“
– „Bože me sačuvaj! A mi hoćemo u Evropu! Jaooo, vidi, ovo jadno dete jede parče hleba koje mu je ispalo na zemlju i niko ni prstom da mrdne! Pa čemu služe vaspitačice i zbog čega im uopšte daju platu pitam ja tebe?!“
– „Suština ovakvih jaslica u prirodi je upravo sticanje prirodnog imuniteta. Napolju su po ceo dan i po svakom vremenu, padanje i ustajanje ih uči ne samo ravnoteži nego im jača samopouzdanje i veštinu snalaženja u prostoru. Istraživanja pokazuju da su takva deca retko bolesna, samouverena su, socijalna, nisu od onih koji lako odustaju kad se pojavi neki problem. Njih teške bolesti zaobilaze. Evo vidi, imaju i omanji zoološki vrt! Pogledaj kako su životinje pitome, eno ona žena mazi vuka.“
Ne moram da vam napomenem da sam morala da ugasim TV da mi keva ne umre od infarkta. Zna se šta su vukovi – ljudožderi. Ako šetate šumom i nosite ceger i crvenu kapicu najebali ste sto posto. Ako ste nejaka gospođa u godinama, spasa vam nema, proždraće vas sa sve naočarima i spavaćicom. Dakle, ovo druženje dece s životinjama je van pameti. Decu treba držati pod staklenim zvonom u koje im treba redovno doturati toplu odeću, isključivo kuvanu hranu i obavezno paziti da se tu ne uvuče neka životinja koje će ih van svake sumnje ujesti i preneti im neizlečivu zarazu.
I šta će im kiseonik? Te priče o blagotvornom dejstvu svežeg vazduha su samo urbane legende, to možete saznati, nažalost, suviše kasno – kad vam dete podlegne pod udarom najvećeg neprijatelja srpskog naroda – promaje. To što smo hiljadama svetlosnih godina daleko od humanijih sistema odgajanja dece nikoga ne treba da čudi. Ovo je Srbija. Zemlja gde je lakše dete nakljukati antibioticima nego malo uključiti mozak. Zemlja u kojoj nam decu vaspitavaju drugi, gde se odgoj dece svodi na zastrašivanje i bapske priče. Gde se deci radije kupuje puška nego knjiga. Jer nas mrzi. Jer smo apatični. Jer drugačije ne umemo, a ne želimo ni da pokušamo. Sve vreme mi u ušima odzvanjaju stihovi koje je nekada davno napisao jedan dečak:
Ne želim da odrastem u itisonu ispred TV aparata. Niti sam ja taj aparat, tata. Čoveče, ja sam izvan tih stvari. Pusti me, stari.
Originalni tekst možete pogledati ovde.
Kad te je ona „kocka“ zveknula u glavu, trebala si zapretiti sudskom tužbom, pa da kompenzuješ dugovanje za roletne, prozore, frižider i Playstation :)))
Svoje detinjstvo sam provela na drveću, u blatu, zimi sam se sankala od jutra do mraka. Leti po ceo dan napolju. Naučena sam na životinje, razne (tako je to kad si dete sa sela 🙂 ) Nikad nisam bila bolesna. I mnogo sam srećna zbog toga.
Ja sam odrastala u dvorištu, na svežem vazduhu. Iako sam živela u gradu, donosila sam sa sela zečiće, mačiće, a imala sam uvek i psa.
Inače, priča je veoma poučna, jako mi se dopada.
Odličan tekst! Znam za taj vrtić u Norveškoj i potpuno podržavam. I sama učim svoju decu da su oni deo prirode a ne njene komšije 🙂 Poz!